Varaždinci su ih zvali purgari, purgeri, garda ili grenadiri, u povijesnim dokumentima su građanska milicija, sbor ili zbor, četa i garda, a riječ je o postrojbi uniformiranih i naoružanih građana koji su na svoj način sudjelovali u životu grada i to - s manjim prekidima - od sredine 18. stoljeća i doba carice Marije Terezije.

Gradski statut tada je ozakonio stari običaj da se Varaždinci organizirano okupe i naoružaju zbog obrane grada od neprijatelja. U statutu s početka 19. stoljeća zapisano je, među ostalim, da svi koji žele postati građani Slobodnog i kraljevskog grada Varaždina trebaju pristupiti građanskoj četi i u njoj provesti najmanje deset godina, a te su službe oslobođeni samo plemići i svećenici.

Broj članova postrojbe varirao je, a primjerice potkraj 19. stoljeća bilo ih je 116. Bilo je to i doba kad se u mnogim gradovima raspuštaju slične postrojbe, no varaždinska je zbog ugleda, bogate prošlosti i vjernosti vladaru, uspjela preživjeti.


POVIJEST GARDE





povijest
STATUT 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE


Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18.stoljeća reorganizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17.stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave - Magistrata – s jedne i gradskog vjeća i građana s druge strane.

Brojne pritužbe građana na rad Magistrata pristizale su na Hrvatski sabor i bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno, neprilično, zloporabno", ali je kao najveći nedostatak, uz samovolju Magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699.godine koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu, komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743.godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.

Vladarica je predloženi statut potvrdila 30. srpnja 1750. godine, a rješenje o tome izdalo je Cesarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun) 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757. godine. U Muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma (hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2. listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.

Kasniji dokumenti i pravilnici Građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.

Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika s 24 na 40, a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika, odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika. Sudac je zadržao pravo suđenja, dok je na konzula prenešen dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenika, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su stoga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave"*. Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana (četiri puta godišnje) s pregledom njihove oružja. U sljedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika, a to su: stražmeštar, desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četvrtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari, te liktor ili gradski poslužitelj.

Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaću u novcu i naravi iz gradske blagajne. Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka". Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.

Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon, carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva, te joj propisala status i obaveze. Stoga se godine 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.



1941. – 1946.

U vrijeme drugog svjetskog rata Četa je imala manji broj članova.
Do naglog porasta broja članova došlo je početkom 1945. godine. Sačuvano je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerovatno su ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice.

Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte na čijem je čelu bio Gabrijel Santo te da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim poredkom. N. O. O. je 23. studenog 1945. godine potvrdio novi pravilnik koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini.
Zapisnik posljedne sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je zabrana o daljnjem djelovanju.
Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povjesna institucija, simbol i znamenitost grada.

purgari varazdin3


1990. – Danas

Godine 1990., zahvaljujući poticaju Turističkog društva Varaždina, Garda je ponovno zaživjela. Njezino je suvremeno djelovanje uređeno Odlukom Gradskoga vijeća Grada Varaždina ("Službeni vjesnik Grada Varaždina", br. 7/95.), te je postala je zaštićenim simbolom Varaždina kao što su to i njegov povijesni grb i zastava.

Posebno priznanje Garda je dobila 2008. godine kada su u Varaždinu dvojica pripadnika primljena u viteški red Svetog Sebastijana. Samim time Europski savez povijesnih postrojbi (EGS) odao je priznanje Purgarima za promidžbu Republike Hrvatske i Hrvatskog vojnika diljem Europe. Varaždinska građanska garda je 2014. godine, kao prva povijesna postrojba iz Republike Hrvatske postala članicom Europskog saveza vojnih povijesnih postrojbe (UEWHG), kao i članicom Vojne kancelarije u Beču (k. u. k. Militärkanzlei Wien). Varaždinska građanska garda dobila je 23. ožujka 2017. godine rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske o zaštiti kulturnog dobra. Varaždinska građanska garda predala je zahtjev za zaštitu nematerijalnog kulturnog dobra na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Dobivenim rješenjem Varaždinska građanska garda, popularni “Purgari” ušla je na listu zaštite nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske i to kao prva vojna postrojba kojoj je to uspjelo. Varaždinska građanska garda je ujedno i prva kulturna baština sa zaštitom iz grada Varaždina. Njezine godišnje planove djelovanja donosi Stožer na čelu s gradonačelnikom koji je po dužnosti njezin nadzapovjednik, a ponovno nastupa pod novom zastavom s povijesnim geslom





POSTROJBA KROZ POVIJEST



garda kroz povijest
U V O D

Postrojbu građana grada Varaždina dobrovoljno okupljenih, uniformiranih, naoružanih i organiziranih po uzoru na regularne vojne jedinice nalazimo u sačuvanim dokumentima pod nekoliko imena.U onima starijeg datuma javlja se kao građanska milicija ili banderij slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. Pošto je službeni jezik postrojbe dugo vremena bio njemački i manjim dijelom latinski, do razlika je došlo prilikom prijevoda riječi "corps",odnosno "Burger-corps". Prema Šulekovom hrvatsko-njemačkom rječniku iz 1860. "corps" znači sbor ili četa,dakle građanska četa. Ponekad se javlja i pod imenom "chor" što bi u prijevodu bio zbor.

Nešto je mlađeg datuma termin" garda", što je vjerojatno povezano uz njene aktivnosti paradnog tipa poput držanja svečane straže kod crkvenih, državnih ili gradskih svečanosti, ispaljivanja počasne paljbe iz pušaka, ili reprezentativna pratnja prilikom procesija, mimohoda ili jubileja.
Varaždinci i okolno stanovništvo zvali su ih "garda", "purgari", "purgeri" ili "grenadiri" U dokumentima i pravilnicima na hrvatskom jeziku najčešće se ipak javlja ime "građanska četa". Stoga se taj naziv koristi u katalogu.



S T A T U T 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE

Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18. stoljeća reorgaizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17. stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave-Magistrata s jedne i gradskog vijeća i građana s druge strane. Posebno je građane smetala samovolja članova magistrata koji su zbog premalih plaća prisvajali gradske prihode i zemljišta, kršili zakone prilikom vođenja sudskih postupaka pa i sam gradski statut. Brojne pritužbe građana na njihov rad pristizale su na Hrvatski Sabor i Bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi.

Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno,neprilično, zloporabno" ali je kao najveći nedostatak uz samovolju magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699. g. koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743. godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa. Vladarica je predloženi Statut potvrdila 3o. srpnja 175o.godine,a rješenje o tome izdalo je Casarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun), 30. kolovoza 1750. godine.

Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757.godine. U muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma( hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2.listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog Statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe. Kasniji dokumenti i pravilnici građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.

Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika sa 24. na 4o.,a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika,odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika.Sudac je zadržao pravo suđenja, dok se na konzula prenio dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenike, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina Statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su s tog razloga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave" *.

Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana, (četri puta godišnje),s pregledom njihova oružja. U slijedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama, te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika,a to su: stražmeštar,desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četrvtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari,te liktor ili gradski poslužitelj. Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaču u novcu i naravi iz gradske blagajne. Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka".Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.

Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon,carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva,te joj propisala status i obaveze. Stoga se godina 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.



Gardisti
SUDJELOVANJE NA SVEČANOSTIMA

Kad je godine 1767. kraljica Marija Terezija osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu uputila je opširno pismo varaždinskom Magistratu s detaljnim uputama o dočeku i smještaju njezina izaslanika Franje baruna Kollera koji je trebao u Varaždinu provesti instalaciju novog Vijeća. Prema njezinim odredbama, baruna su uz ostale dostojanstvenike dočekala 24 naoružana građana koji su mu ujedno bili počasna straža i zaštita. Naoružani i uniformirani građani očito su sudjelovali kod sličnih svečanih događaja, svjetovnih i crkvenih.

Potvrda tome je prigovor kraljevskog komesara prilikom pregleda poslovanja grada 1801. godine u kojem piše da četa Nijemaca,naoružanih i u uniformama nastupa prigodom javnih crkvenih i državnih svečanosti i sprovoda,što gradskim statutom nije bilo predviđeno. Nema podataka o mušketirima, vjerojatno u to vrijeme oni još ne sudjeluju na paradama. Lujo Pihler, u svojem tekstu "Historijat varaždinskih purgera povodom 195. godišnjice osnutka" piše o tome kako je Građanska četa salvama iz pušaka odala počast Ivanu Nepomuku Erdodyju, novom velikom županu Županije Varaždinske, prilikom njegova ustoličenja 1770 godine.

Pihler dalje piše o "paradiranju" čete na blagdan svetog Florijana i na Tijelovo1775.g .Taj se običaj, piše dalje Pihler održao sve do njegovih dana(1945.g), te je gradski magistrat običavao purgere nakon tijelovskih procesija počastiti sa šest vedra vina "kajti su se od pucnja izmučili".



FRANCUSKO-AUSTRIJSKI RATOVI

Koncem 18. stoljeća veliki ratovi koje su vodile europske države protiv Napoleona primakli su se našim krajevima. Napoleonovo zauzimanje južnog dijela Hrvatske do Save,te prodori francuskih trupa na zapadu, prisilili su Varaždince na opsežne priprema za obranu svog grada. Građani su pozvani na opći ustanak. Na gradskoj sjednici 20. svibnja 1797.g. odlučeno je da se osnuje Građanska četa u koju moraju stupiti svi građani. Gradski sudac kao njezin zapovijednik svaki je dan vršio smotru čete. Oružju vičniji građani postali su časnici. Gradska općina osigurala je 2 550 forinti za nabavu i popravak oružja i prehranu "purgara".

Iz carske oružane opskrbili su se s po 250 mačeva i bodeža prema ukupnom broju članova čete podijeljene u dvije skupine, nazvane kompanije ili satnije od kojih je svaka brojila 125 ljudi. Pošto puške nisu spomenute možemo zaključiti da su ih imali od ranije. Sastavljeni su popisi aktivnih članova čete, kao i popisi starih i za borbe nesposobnih građana. Ova ozbiljna, prema vojničkim pravilima ustrojena formacija dobila je u ovim ratnim godinama svoja pravila i uniforme, koja je tek 1809 godine potvrdio banski namjesnik, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec. Pripadnici Građanske čete stražarili su u samom gradu i u njegovoj okolici.

Mir zaključen između Francuske i Austrije prekinut je 1799 godine. U obnovljenoj ratnoj psihozi susrećemo se s "purgarima" u novim uniformama. Rudolf Horvat u "Povijesti grada Varaždina" piše da je četa dobila uniforme 1799 godine,a da su do tada njeni članovi imali svoja svakodnevna odijela.

Julije Janković smatra, u već ranije spomenutom tekstu, da je četa uniformirana 1797godine. Za to nalazi potvrdu u računu iz 1797."s nabrojenim predmetima koji spadaju na uniformu". Svakako su činjenice da se 1804. g. Napoleon okrunio za cara i već slijedeće godine nastavio ratne operacije potakle gradske vlasti na ozbiljnu pripremu u slučaju opsade grada. Građani su uplaćivali novčane priloge za prehranu "purgara" srazmjeno svom imovinskom stanju, oko 1 forinte i 20 novčića po kući. Za prikupljenu svotu moglo se kupiti 3 991 obrok hrane.



TEŠKOĆE OKO POTVRDE PRAVILNIKA

U Državnom arhivu u Varaždinu čuva se nekoliko dokumenata iz 1806. i 1807. g. vezanih uz donošenje četnog pravilnika koji je na njemačkom jeziku sastavio gradski bilježnik Ladislav Ebner. Predstavio ga je na gradskoj sjednici 15. rujna 1806 godine pod naslovom:"Regulamental-Verfassung der zwei Burgelichen Chore der Koniglichen Freystadt Warasdin". Pravilnikom je četa zadržala podjelu na dva sastavna dijela (dvije satnije ili divizije): grenadire i mušketire, prema ranijoj podjeli na građane njemačke i hrvatske nacionalnosti. Međusobno su se razlikovali prema uniformama i naoružanju. Grenadiri su bili odjeveni u plave poduže kapute, slične fraku, sprijeda otvorene i bijele uske hlače. Na nogama su nosili visoke čizme. Preko kaputa križala su se dva bijela remena opterečena s nabojnjačom i crnom spremnicom za bodež,odnosno sablju.

Kape su im bile suknene, sprijeda visoke, straga nešto niže, ukrašene habsburškim, carskim dvoglavim crnim orlom. Te su kape 1811.g. zamijenili visokim kapama iz medvjeđeg krzna. Mušketiri su bili naoružani mušketama, vrstom puške na fitilj, poslije na čekrk. Dugačke muškete naslanjali su prilikom pucanja na drveni potporanj radi preciznijeg ciljanja koji su nosili sa sobom. Bili su odjeveni u zelene kapute i crvene hlače ukrašene gajtanima. Glavu su pokrivali visokim crvenim kapama. Oko pasa nosili su kratke svinute bodeže, slične sabljama. Muškete su početkom 19. stoljeća zamijenili puškama na kremen-"kremenjačama" koje su Austrijanci zarobili od Francuza nakon sloma Napoleona.

Pošto je "fusilier" francusko ime za vojnika strijelca, a "fusil" za pušku, prema ovim su se puškama otetim od francuskih vojnika, prozvali dotadašnji mušketiri fuzilirima ili fizilirima,a četa fizilierskom ili fuzelirskom divizijom ili satnijom. U upotrebi su bila oba izraza. Ime za cijelu formaciju naoružanih građana također se u dokumetima javlja dvojako:uz početni termin milicija ili banderija,ustalio se naziv građanska četa, ili nešto rjeđe građanska garda. Francuska riječ "garde" označava stražu,a pošto je to bila jedna od najvažnijih njihovih zadaća udomačio se i naziv Varaždinska građanska garda. Sami Varaždinci zvali u ih "purgarima" ili kao kod Luje Pihlera "purgerima" ili jednostavno "naša garda". Četne su pravilnike potvrđivali vladari,ili uredi za unutarnju politiku Namjesničkog vijeća u Budimpešti koja su imala ulogu vlada za Hrvatsku i Ugarsku,stoga su bili pisani na njemačkom jeziku ili su bili dvojezični: hrvatsko-njemački.Tako je bilo dok je Hrvatska bila u sastavu Habsburške Monarhije, do 1918.godine.

U njemačkom jeziku die Garde također znači tjelesna straža ili odabrana četa, a u istom značenju udomila se i u hrvatskom jeziku. Janković u svom tekstu spominje i treći,konjanički odjel, građanske čete.

Oni su bili odjeveni u crvene mentene sa crnim obrubom i bogato ukrašene vrpcama, dok su im na glavi bili crveni kalpaci s perjanicama. Naoružani su bili karabinkama i pištoljima. Varaždinski magistrat uputio je 31. prosinca 1806.g kralju Franji I zahtjev za potvrdu četnih pravila i uniforme. Zahtjev je potpisao zapovijednik Pavao Drabić. Na opće iznenađenje, u veljači 1807.stigao je negativan odgovor Kraljevskog vijeća iz Budimpešte(Pešte). Janković pretpostavlja da je spomenuti propisnik bio premalo u vojničkom duhu, a možda je uzrok ležao i u slaboj disciplini" purgara". Nakon toga je četno zapovjedništvo uputilo molbu sa 105 potpisa svojih članova gradskom vijeću zatraživši njihovu potporu. Bili su upućeni dopisi: hrvatskom banu Ignjatu Gyulayu podsjećajući ga da je varaždinska građanska četa svojim nastupom uveličala njegovu nedavnu instalaciju; velikom županu Karlu Erdodyju, kraljevskom povjereniku za Varaždin i napokon, kralju Franji I. U ponovljenoj molbi kralju upozorili su na nesigurno ratno vrijeme,nedovoljan broj regularne vojske u varaždinskom kraju, te izrazili želju za vlastitom obranom ukoliko im se dozvoli naoružanje. Podsjetili su kralja na svoju hrabrost 1805. g. kad su sami otjerali francuske čete iz sjeverne Hrvatske. Nažalost, povoljnog odgovora nije bilo.

UREDBA MAKSIMILIJANA VRHOVCA

U travnju 1809. započeo je IV rat Austrije s Francuskom. Uoći njegova početka, ban Gyulay izdao je svim gradovima sjeverno od Save upute o naoružanju i obrani (poznate Instrukcije), uz napomenu da se u obranu uključe već postojeća društva naoružanih građana. U Varaždinu su banske upute bile brzo primjenjene.Provedena je mobilizacija kojom su dvije postojeće satnije povećane sa 125 na 212 ljudi. Svaka je satnija imala dvije podsatnije sa po šest vodova. U svakom vodu bilo je 16 gardista i vodnik. Svaka je satnija imala kapetana, poručnika, dva stražmeštra, desetnika ili kaplara sa šest konjanika, kapelnika i šest glazbenika. Banskom namjesniku, biskupu Maksimilijanu Vrhovcu poslali su popis sa 439 ljudi. Ubrzo je stigla biskupova uredba o djelovanju građanske čete. Tako je četa stvarno stekla pravo postojanja i naoružanja. Građani Varaždina koji nisu bili aktivno uključeni u sastav čete morali su platiti određeni porez za nabavu pušaka. Puškar Čermak isporučio je četi 50 novih pušaka.

Srećom, ratna zbilja ostala je podalje od Varaždina. Garda je bila zadužena za držanje straža, redovito vježbanje u vojnim vještinama i čuvanje reda i sigurnosti u gradu.

CESARSKA I KRALJEVSKA POVELJENA GRAĐANSKA ČETA U VARAŽDINU

Treća molba upućena kralju Franji I, u listopadu 1810. godine, bila je napokon povoljno rješena. Ban Ignjat Gyulay svojim je dopisom gradskom magistratu, 15. kolovoza 1811.g. odobrio djelovanje građanske čete i njezin Pravilnik za građansku miliciju kraljevskog i slobodnog grada Varaždina" – Reglements fur die Burger Millitz der Koniglichen Freistadt Warasdin. Potvrdom Franje I. postaje organizirano vojničko tijelo pod imenom "Cesarska i kraljevska poveljena građanska četa". Taj je pravilnik bio osnov za sve kasnije četne pravilnike. Oni su se mijenjali tijekom vremena sukladno političkim i društvenim promjenama, unosili su se novi elementi, poput dodatka o opremi,odjeći,oružju, dvorskoj koroti i pogrebu, ali u svojoj osnovi zadržali su duh i sadržaj ovog najranijeg. Svi se pravilnici ili propisnici pozivaju na povlasticu Marije Terezije od 12. kolovoza 1750.godine*.U njima se Građanska četa javlja kao patriotski zbor varaždinskih građana i onih sa zavičajnim pravom koje im omogućava izbor za gradske zastupnike. Zadaci čete su podijeljeni na one u miru i one u "doba važnih okolnosti". Sudjelovanje na gradskim svećanostima,( "u slavu božju, cara i kralja, dinastije, domovine i grada), vježbe u oružju i humanitarne aktivnosti,svrstane su u prvu grupu, dok su osiguranje reda i zaštita imovine građana, organizacija straža i pratnje transporta u drugoj skupini. Samo varaždinskim građanima pripadalo je pravo pristupa u četu, dok je o pristupu ostalih mogao odlučtiti odbor zbora čete.

Građanska je četa bila sastavljena od: pokrovitelja i vlasnika, nadzapovijednika koji je uvijek gradski sudac,kasnije načelnik Varaždina, časničkog zbora, te članova, aktivnih, podupirajućih i začasnih.Svaki je član prilikom ulaska u četu potpisao pristupnicu i uplatio članarinu koja se razlikovala između časnika, podčasnika i običnih članova. Kod promaknuća u viši čin, kandidat je morao uplatiti određeni iznos novca. Točno su navedena sva prava članova kao i njihove dužnosti među kojima je posebno istaknut zavjet na privrženost četi i vladaru. Posebno je poglavlje bilo posvećeno ustroju grenadirske i mušketirske, odnosno fizilirske jedinice,njihovom časničkom sastavu, načinu izboru,obvezama i disciplini, međusobnim odnosima i nadležnostima,načinu rješavanja sporova i svim ostalim za ove jedinice i njezine članove važnim propisima.


Zastava garde



zastava
Povijest zastave Varaždinske Građanske Garde

Kada je 1818. godine kralj Franjo I. sa suprugom Karolinom posjetio Varaždin prilikom svog obilaska Istre, Dalmacije i sjeverne Hrvatske, Varaždinska garda dočekala je kraljevski par pod punom opremom, s novom zastavom i s upaljenim bakljama. Gradski bilježnik Ladislav Ebner piše u svojoj "Povijesti grada Varaždina" da je stara četna zastava bila poderana, te je nabavljena nova koju je zajedno s gradkom zastavom u ime zagrebačkog nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca, posvetio zagrebački kanonik grof Josip Sermage 18. svibnja 1817. godine. Kume zastavi bile su grofice Drašković. Njihova su imena izvezena na jednoj strani zastavne vrpe, dok je s druge strane izvezeno geslo Garde : "Pro rege et patria".



zastava
Posveta novog barjaka - 1897

Nadvojvoda Leopold Salvator von Habsburg postao je novim pokroviteljem Građanske čete nakon smri nadvojvode Albrechta. Njegovom dolasku u Varaždin 7. kolovoza 1897. godine prethodile su velike pripreme u gradu. O njima se brinuo "Svečanostni odbor" s gradonačelnikom Breirenfeldom na čelu koji je dao tiskati programsku knjižicu s pregledom svih događanja u gradu. Profesor Julije Janković objavio je opsežan tekst u 32. broju Varaždinskog vjesnika o povjesti Varaždinske carske i kraljevske poveljene građanske čete. Gradski glazbenik Adolf Muecke napisao je koračnicu u počast nadvojvodi. Za tu je priliku napravljena nova četna zastava, čija je posveta objavljena na Kapucinskom trgu pred 8000 ljudi. Blagoslov je zastavi podijelio kanonik Čazmanskog kaptola Nikola Ilijašević. Nadvojvotkinja Blanka, žena nadvojvode Leopolda Salvatora, u svojstvu kume privezala je na zastavu raskošno izvezenu vrpcu. Uvečer je Građanska četa organizirala sjajni ples u velikoj kazališnoj dvorani.



zastava
Posveta novog barjaka - 1999

Varaždinska građanska garda, zaštitni znak varaždinske pripadnosti europsoj uljudbi, čija je 150-godišnja tradicija bila nasilno prekinuta u vrijeme komunističke vladavine, da bi u neovisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi doživjela svoju punu reafirmaciju na opće zadovoljstvo varaždinaca, 6.12.1999. godine je obogaćena još jednim simbolom. Riječ je o unikatnoj purgarskoj zastavi, koju je izradila varaždinska likovna umjetnica Heda Rušec. Prigodom svečanog eufaristiskog slavlja uz Dan grada Varaždina biskup varaždinski msgr. Marko Culej posvetio je zastavu purgara i predao je gradonačelniku mr. Hrvoju Vojvodi. On je uručujući barjak purgarskom zapovjedniku bojniku Tomislavu Lipljinu, obvezao purgare da ga nose dostojanstveno, časno i pošteno - na diku Varaždinaca i grada Varaždina.

Priča o Purgarima i njihovoj zastavi ne bi bila potpuna, a da se ne spomene nadvojvotkinja Francesca von Habsburg, supruga austrijskog nadvojvode Karla, koja je kuma zastavi varaždinskih Purgara. I to je tradicija, obzirom da su supruge austrijskih nadvojvoda uvijek kumovale purgarskoj zastavi u Varaždinu.



zastava

Carski plamenac 2014 - Nj.C.K.V. Nadvojvoda Austrijski Ferdinand-Zvonimir von Habsburg-Lothringen Dana 28.06.2014. godine sudjelovali smo na obilježavanju 100. godišnjice atentata na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Mjesto obilježavanja bilo je u dvorcu Artstetten, u kojem se nalazi i grobnica ubijenog bračnog para. Nakon svečanog mimohoda i postrojavanja postrojbi, na zastavu svake postrojbe stavljen je plamenac kao uspomena. Naša postrojba je imala izuzetnu čast da plamenac na zastavu stavi Nj.C.K.V. Nadvojvoda Austrijski Ferdinand-Zvonimir von Habsburg-Lothringen. Mladi Nadvojvoda sin je Nj.C.K.V. Nadvojvodkinje Austrijske Franceske von Habsburg-Lothringen, koja je ujedno i kuma zastavi Varaždinske građanske garde.




Odora garde



odore

Odore Varaždinske građanske garde u današnjem obliku postoje od 1836. godine. Odora je pruskog kroja i kao takva je ostala nepromijenjena do današnjeg dana. Dvije posebnosti koje ističu odoru Varaždinske građanske garde su kapa i "medvedova capa". Unutar Varaždinske građanske gardepostojale su dvije jedinice, grenadiri i fiziliri. Razlike u odorama uočavale su se po kapi i po "remenima". Grenadirska kapa je bila visoka sa upečatljivim simbolom granate na sredini, dok je fizilirska kapa bila niža sa upečatljivim grbom Hrvatske. Osim po kapi grenadiri su se razlikovali i po tome što su imali uprtače (ukrižena dva remena), dok su fiziliri imali opasač.

"Medvedova capa" je simbol koji se nalazi na krajevima rukava surke, a označava odnos snaga Napoleona i Varaždinske građanske garde. Šest vodoravnih pruga označava jedinice Napoleonove vojske, dok jedna okomita označava jedinicu Varaždinske građanske garde. Upravo zbog toga što je Varaždinska građanska garda namašila Napoleonove snage, ovaj simbol je uvršten na samu odoru. Kapa je posebna po tome što je izrađena od pravog medvjeđeg krzna i ima upečatljivo pero na svom završetku, međutim danas se kapa izrađuje od umjetnog krzna.



odore


Odore pripadnika Varaždinske građanske garde podijeljene su u 3 kategorije :
Časničke odore
Dočasničke odore
Gardističke odore
U nastojanjima da postrojba uvijek bude u punom sjaju, u suradnji sa Gradom i ostalim institucijama odore se obnavljaju, čiste i održavaju prema potrebama.



shubara
Odora Gardiste Varaždinske Građanske Garde

Crna šubara visokog kroja (grenadirska) sa zlatnom granatom i perom Tamno plava surka sa svijetlo crvenim ovratnikom Svjetlo crveni završetak rukava sa «medvedovom capom» i zlatnim gumbom Svjetlo plave hlače sa crvenom trakom s vanjske strane nogavica Sive rukavice Gardističke cipele Šinjel Uprtači Puška



shubara
Odora Dočasnika Varaždinske Građanske Garde

Crna šubara visokog kroja (grenadirska) sa zlatnom granatom i perom Tamno plava surka sa svijetlo crvenim ovratnikom Oznake dočasničkog čina (srebrne zvijezdice) svjetlo crveni završetak rukava sa «medvedovom capom» i zlatnim gumbom Svjetlo plave hlače sa crvenom trakom s vanjske strane nogavica Bijele rukavice Dočasničke cipele Šinjel Uprtači Sablja



shubara
Odora Časnika Varaždinske Građanske Garde

Crna šubara visokog kroja (grenadirska) sa zlatnom granatom i perom Tamno plava surka sa tamno crvenim ovratnikom (kod visokih časnika ovrtanik je zlatan) Oznake časničkog čina (zlatne zvijezdice) Svjetlo crveni završetak rukava sa «medvedovom capom» i zlatnim gumbom Svjetlo plave hlače sa zlatnom trakom s vanjske strane nogavica Bijele rukavice Časničke cipele Šinjel Časnički opasač Sablja



NAORUŽANJE GARDE





povijest
Topovi u sastavu Varaždinske građanske garde


Varaždinska građanska garda je kroz povijest osim osobnog naoružanja, u svojoj oružarnici imala i topove. Topovi su bili sastavni dio obrane grada, međutim kada je garda imala potrebu za korištenjem topova, gradske službe su ustupile topove na korištenje. Topovi su bili Austro-Ugarske proizvodnje, a u narodu ovog kraja ostali su zabilježeni kao Varaždinski topovi.

Top je bio spreman za vatru kada je posada stavila kuglu u cijev i nabijačem je potisnula dolje u položaj. Nakon toga pokrivali su rupu za barut palcem, da se spriječi prerana eksplozija, u slučaju da su ostale neke zapaljene čestice od prethodnog metka. Nakon što nije bilo opasnosti od eksplozije, stavljalo se barutno punjenje u cijev i zaključavao top prema kutu elevacije. Nakon što je top bio spreman za pucanj, vatrom se palilo malo barutno punjenje pomoću kojeg se palilo punjenje u cijevi i vršilo se opaljenje. Nakon pucnja, top bi trebalo vratiti oko dva metra natrag u svoj set-up položaj.Posada je to činila pomoću šiljaka i užadi. Nakon što je top vraćen u početni položav vunena krpa se umakala u kantu sa vodom i čistila se cijev topa kako bi bili sigurni nema iskre i kako bi se moglo pripremiti top za sljedeći pucanj.



puska1 puska2
Werndl Model 1876-77


Werndl 1876-77 Puška jedno metkovka, u ono doba revolucionarna puška jer su do tog vremena sve puške bile nabijače odnosno nabijale su se kroz cijev, dok je ova puška bila prva koja je imala metak i s time nije moglo doći do zatajenja zbog mokrog ili vlažnog baruta. Korištenjem metka kao streljivo samo punjenje puške bilo je brže što je bilo iznimno važno prilikom ratovanja, dok je neprijatelj napunio svoju pušku barutom kroz cijev, vojnik s puškom Werndl ispalio je već 4 metka.